Što je sidro ! Nešto što bi trebalo biti čvrsto, teško, držati npr brod na mjestu i po maištralu i po tremuntani i bonaci. Sidreni lanac je nešto što nam je služilo da kao klinci izigravamo morske majmunčiće i penjemo se do prove broda. Pa skačamo, pa se penjemo pa tako bezbroj puta. Možete baciti i sidro po krmi. Za svaki slučaj. Mišiće ruku sam ojačala dižući sidro sve dok nismo rekli dosta i ugradili motor za sidro. Sada ga dok stišćemo gumbe (botune) gledamo samo odozgo da vidimo jel’ dobro leglo. Hvala bogu da imamo bistro more. Još uvijek. Nikad mi nije bilo žao kada je muž kupovao sidro. Bolje, jače, teže . Omogučavalo nam je mirnu noć, spavanje na palubi poslije ručka , tulumarenje na večer. To moje sidro je imalo veze s logikom: prognozom vremena, našim iskustvom koje se slijegalo u ovom mozgu godinama, znanjem.
Jednom, samo jednom, se dogodilo da je sidro podoralo. I to gdje, uvali moga djetinjstva u Šepurini na otoku Prviću. Ručali smo salpe na gradelama , te noći ulovljene. U kući mog tate. Da smo objedovali na drugom mjestu svi bi vjerojatno ležali već za vrijeme a naročito poslije takvog ručka. Ali vidi mene uvijek oprezne : svako malo na prozor da vidim jel mi brod na mjestu. Jel’ sidro drži. U jednom takvom izvidu : ne vidim brod. Svima sam samo viknula : brod ! sidro ! i odjurila niz skale pred kuću pa još 100 metara šprinta (ali kakvog), skok naglavu u more i najbrži kraul (tako se prave rekordi 🙂 do broda koji je polako odlazio nošen popodnevnim maestralom kakav zna biti samo u Šepurini, prema Vali. Brzo penjanje uz ljestve na brod, paljenje motora i gas naprijed … došli su svi , ispričavam se što sam im pokvarila ručak. Malo je falilo ! Ali prošlo je dobro. Na jesen smo kupili još jače sidro i još više lanca.
Naravoučenje: sidro vam baš ništa ne znači ako nisu procijenjene sve okolnosti gdje i kako se sidriš!